Od srednje škole sam bio zaljubljen u nju, ali ona je odabrala mog najboljeg druga i nakon srednje škole se i udala za njega...

Od srednje škole sam bio zaljubljen u nju, ali ona je odabrala mog najboljeg druga i nakon srednje škole se i udala za njega. Uvijek je ona gajila veće emocije prema njemu, nego on prema njoj. Žalim je jer najbolje znam kakav mi je ženskaroš drug i obzirom da mi se povjerava (hvali) debelo sam upućen sa kojim sve djevojkama ju je prevario i sa kojim je i dalje vara.


U međuvremenu smo se i nas dvoje dobro upoznali, na neki način postali dobri prijatelji, mada su moji osjećaji prema njoj mnogo jači od prijateljskih. Sinoć me iznenadila kada sam je vidi na mojim vratima, pitao sam gdje je drugar, a ona mi kaže, nema ga, sama sam i treba mi prenoćište jer je napustila muža i ide kod svojih roditelja. Nema prevoza do sutra u podne i obzirom da nije imala gdje, došla je meni. Tražila je da joj donesem rakoje da se napije, jer ne može drugačije da preboli muža, a jednostavno više ne može trpiti njegov način života.


Brzo se napila i zaspala, u mome krevetu, bio sam sretan jer je tu, ali i nesretan jer nisam mogao da legnem pored nje, da je prigrlim uz sebe. Iskreno se nadam da i od njene strane postoji neka hemija prema meni, da osjeća nešto više od prijateljstva prema meni. Ujutro je ustala i otišla svojim, a ja sam sretan jer konačno vidim šansu da budem sa njom, sa osobom koju beskrajno volim, jedino ne znam da li bih trebao sve ovo da joj priznam i otvoreno kažem? Možda sam toliko zaljubljen da ne razmišljam razborito i realno???