srijeda, 21. rujna 2016.

PRIJE DVIJE GODINE SAM SE PORODILA, SANJALA SAM TAJ TRENUTAK KADA ĆU POSTATI MAMA...


Prije dvije godine sam se porodila, sanjala sam taj trenutak kada ću postati mama. Na moju sreću nosila sam djevojčicu i odbrojaval sam sate kada ću je primiti na grudi. Desio se i taj dan rodila sam je bila presretna, srce mi je htjelo na usta da iskoči, ali kada su mi je donijeli u sobu i kada sam je uzela u naručje više nisam osjećala isto, jednostavno je nisam prihvatala, nisam osjećala ništa premanjoj, kao da mi nije ništa.

Mislila sam da je razlog tome bol koju sam preživjela malo prije toga, ali prolazili su dani, pa i mjeseci, ali to nije bio život o kojem sam maštala. Prije par mjeseci se razbolila i morali smo joj dati krev, a kada su doktori rekli da ni moja ni muževa krv ne odgovara naprosto sam se šokirala. Odmah sam posumnjala, zatražila sam DNK analizu koja je potvrdila da ona nije naše dijete. Kontrolom bolničkih knjiga došlo se do saznanja da je tu noć kada sam se porodila rođena još jedna djevojčica. Sestrice su slučajno ili namjerno zamijenile njih dvije.

Odmah smo otišli na adresu tih roditelja, a kada su otvorili vrata stana, moje srce je ponovo počelo da kuca, kao da sam bila zarobljena u vremenu i kao da nisam bila živa svo vrijeme, a kada sam vidjela moju djevojčicu vrijeme je ponovo krenulo. Konačno sam mama i ne znam da li mi je draže što sam saznala da nisam postala monstrum koji mrzi svoje dijete ili što mi se vratio osjećaj, onaj osjećaj neviđene sreće i zadovoljstva. Na sreću i beba koja je “slučajno” bila moja se oporavila i sretna raste uz majku i ljubav kakvu zaslužuje svako dijete pa i ona sama.

0 komentari:

Objavi komentar