Od kako sam krenuo u školu, svaki dan džeparac koji sam dobijao od roditelja za sendvič...

Od kako sam krenuo u školu, svaki dan džeparac koji sam dobijao od roditelja za sendvič i sokić sam dijelio sa jednim prosjakom, dječakom koji je možda par godina stariji od mene. Svaki dan je sjedio na istom mjestu i tužnim pogledom čekao nečiju milost i po kiši, i po snijegu, uvijek je bio tu.


Završavam osnovnu školu i baš sam se iznenadio i na neki način rastužio kada sam prije desetak dana vidio da ga nema na mjestu gdje je proveo cijelo moje osnovno školovanje. Bio je tu , na njegovom mjestu neki drugi klinac istog tužnog pogeda… ALI JUČE SAM POŽALIO ZA SVAKIM DINAROM KOJI SAM ZA 8 GODINA DIJELIO I DAVAO MU.


Vidio sam ga kako vozi neki stari kombi, koji se raspadao po putu i u njemu 10 dječaka istog pogleda kao što je i on imao u njihovim godinama. Kome idu novci koji se daju djeci koja tužnim pogledom čekaju da im se da neki dinar???