srijeda, 6. srpnja 2016.

Imam 16 godina. Majka me ostavila u bolnici nakon što me rodila i nikada me u naručje nije uzela...

Imam 16 godina. Majka me ostavila u bolnici nakon što me rodila i nikada me u naručje nije uzela. Mnogi mi govore da sam KOPILE, što na neki način i jesam. Međutim moj otac iako je imao samo 17 godina kada sam ja rođen za razliku od moje mame nije bježao od mene, te je odlučio da me zadrži pored silnih pritisaka od porodice, rodbina pa i prijatelja.

Govorili su mu da treba da me isto kao i moja majka ostavi i dadne u dom. Borio sa kao lav protiv svih i konačno kada je uspio, par dana prije mog četvrtog rođendana je doživio saobraćajnu nesreću i na mjestu ostao mrtav. To je značilo za mene ono neizbježno, odma sutri dan očevi roditelji, moji djed i baka su me dali u dom i dugogodišnji trud mog oca je u jednoj sekundi propao. Uslijedile su godine patnje, poniženja, bola, plača, da bih prije par dana “naletio” u gradu na mog djeda i moju baku koji su me dali u dom.

U trenutku su zanijemili kada su me vidjeli, kako kažu potpuno sam isti kao moj tata, njihov sin. Od tada me svakodnevno zovu, mole da se vratim i da živim kod njih, da im oprostim, jer u meni vide ono što su prerano izgubili. Stvarno ne znam da li treba da im oprostim, mnogo nepravde su mi nanijeli.

1 komentar:

  1. Dragi moj niti prvi niti zadnji si to sto se desilo sa tobom ...mi svoje misljenje mozemo da damo ali ti sam moras da razmislis jel nismo bili u tvojoj kozi..neki mogu biti negativni a neki pozitivni judi u tvome je da resis sta I kako ces dalje ....sad sto se mene tice ja bih okrenula ledja isto kao sto su I oni tebi kad si ih najvise trebao samo zato da osete bol koji ti nosis u sebi I koji ces nositi za ceo zivot u sebi...naravno da oprostis mozes ali zaboraviti nikad neces moci

    OdgovoriIzbriši